"Realizam" kojeg su se slikari prethodnih desetljeća grozili i odbijali ga prezrivo, Homen je prihvatio smiono kao program, točnije rečeno kao antiprogram, na isti način on inzultira avangardni ekstremizam kao što je svojevremeno avangarda iznultirala tradiciju.

To je, uostalom, kako je i pokazalo iskustvo proteklih decenija, jedini mogući način suprostavljanja i afirmacije u uvjetima kada se i jedna sasvim "beznačajna" pasta za zube ne može nametnuti bez negacije svih ostalih sličnih artikla, odnosno afirmirati u svijesti potrošača bez svog identiteta. Da bi se svijet srušio ili uspostavio potreban je isti (raz)graditeljski napor, ista temeljitost, ista odluka. Već je antika nametnula nepopustljivo "natjecanje s prirodom, prirodu je trebalo "prevariti" do te mjere da se ptica zaleti u sliku na bobicu grozda. Ova je neostvarljiva želja stigla, eto, do naših dana. U tom pravcu je hiperrealizam korak dalje od realizma, nije više zatočenik iluzionizma, na našu svijest on postavlja daleko veće zahtjeve sa svojom maksimom: "Stvarnije od stvarnog". Homenova su djela stvarnija od stvarnog po onom metafizičkom prostoru kojeg on "polaže" između predmeta i ostalog dijeta slike. Ovoj je (metafiziciranoj) nadstvarnosti sve podređe no u Homenovim slikama, virtuozno svladana faktura i, jasno, sama ideja. Ali da ne zaboravim kazati, kreativni se čin ne može iscrpiti i ispuniti samo u majstorstvu, pa ni u onom na najvišoj razini. Djelo bez poezije je beživotno i unaprijed mrtvo. Neizostavno, dakle, treba istaknuti Homenovu poetiku. Mene ni malo ne smeta onaj "štih" romantičnog i nostalgičnog u toj poetici. Dapače.

Josip Depolo.

U globalu, slike Zorana Homena pružaju nam višestruk i poučan "uvid u unutrašnjost", iako će se mnogi gledatelji zaustaviti (i zadovoljiti) fascinacijom proizašlom iz tehničke perfekcije. To bi značilo odati samo priznanje ruci i oku, no mi bismo radije pohvalili duh i ideju, koji poglavito presuđuju pri razdiobi istinskog umjetnika od prezagrijanog amatera. Naime, podržavanjem vještine starih majstora (a hiperrealizam postoji od antike na ovamo!) ne postiže se mnogo, osim kratkoročnih prestiža kod neupućene publike. Za Homena, naprotiv, slikarstvo počinje na mjestu koje sam označava riječima: "Zatvorio sam sve knjige, i prepustio se intuiciji i vještini". Nekoliko najuspjelijih slika s ove izložbe (okrunjeni ili probodeni kruh i vino u čaši, kao simboli Posljednje večere, Ruža Hrvatska s čahurom i Veronikin rubac s kruškama) potvrđuju koliko je Homenov izbor bio pravi. Kroz trošnost objekata prosijava vječnost, kroz zrelo doba sjaj djetinjstva, a Homenova će umjetnost od zrcaliti oboje, s mirnim pouzdanjem u vlastitu slikarsku sudbinu i odabrani put.

1994. Božica Jelušić

Nostalgična draž pojedinih slika Zorana Homena vraća nas prošlim vremenima u kojima zavodljvo svjetlucaju sveti predmeti, škrinjice za intimne stvari, zrele kruške, jabuke u trulenju, polirani čajnici, staklo, čaša, kafetjere, bakini ormarići u kojima je i crv usnuo... Već i naslovi njegovih slika sugeriraju ono što nam pokušava slikarski izraziti. "Na tragovima svjetlosti", "U odsjaju", "Zaboravljene uspomene", "Misterij svjetla", dakle svjetlo i boja kao čudesan i veličanstven izraz neiscrpnog spektra vječnosti. Sve njegove slike nastale su kroz igru svjetla. Svjetlo se prelama i prepliće, odražava u predmetima i čini te predmete. Slike i predmeti na njima posjeduju AURU; kao svetokrug ili zlatokrug. Ona je pretpostavka i rezultat poetskog oduhovljenja stvari u kojoj one dobivaju produbljeni, nesvakidašnji i tajanstveni smisao. Na taj način zbiva se umjetnička transcendencija predmeta u kojem postaje vidljiva njihova skrovita cjelovitost. To je, priznat ćemo, vrlo različito od fakticiteta fotografije. Da bi obuhvatio i izrazio nevidljivo, Homen poseže duboko, što je više moguće, u vidljivo svijeta. Transcendirajući strukturu predmeta on ga otjelovljuje elementarno slikarski kao igru svjetla i boje kao produkta svjetla. Imajući to u vidu, možemo ustvrditi da je Homenovo slikarstvo čvrsto ukorijenjeno u tokove suvremene umjetnosti, jer njegove slike pokazuju "da funkcija slike nije u tome da svijet svede na njegove bezbrojne materijalističke vidove, nego da poeziju učini vidljivom" kako je to rekao Rene Magritte.

Nikola Žulj