Slikarstvo Dragutina Oraka izrasta iz dviju komponenti: opće spoznaje likovne povijesti, te sučeljavanja sa suvremenim trendovima slikarstva. Nastaje u vremenu polovice stoljeća bremenitog grozničavim traganjima za izrazom subjektivnog identiteta, s produkcijom brzih i kontroverznih promjena svedenih pod zajednički nazivnik "pluralizam". Stasao u sredini koja doživljava svjetski trijumf u ostvarenjima podravskih naivaca i mladi slikar ulazi u taj svijet nastojeći na utvrđenim vrijednostima otkriti osobni individualitet. Preuzimajući "hlebinsku" ikonografiju, on pokušava u šumskoj flori i fauni utisnuti svoj znak. Njegova je artikulacija prostora uravnotežena i donekle simetrična. U izvedbi sklon je idealizaciji krajolika i izvjesnoj divinizaciji životinjskih likova, te u njihovoj formulaciji inzistira na detalju, bogatstvu čistih boja i korištenju svjetlosnih efekata.
S mnogo profinjenosti komponira i žanr-scene iz seoskog života inzistirajući na bujnosti prirode koja ih okružuje. Kao segmente "naivne faze" slikarstva Dragutina Oraka, valja istaknuti dominantne likove životinja, mrtvu prirodu i cvijeće, te pejzaže kojima je sklon emotivnoj analizi teme. Vrijeme obilježeno (ili opterećeno) pluralizmom, odrazit će se i u radu slikara. Zaokruživši svoja uočavanja i sedimentirajući likovna iskustva, Dragutin Orak doživljava određena zasićenja što ga u pozitivnom smislu potiče na nova istraživanja. Od slikara koji nije odustajao od minuciozne obrade svakog djelića svoje slike, evoluira u opservatora koji oblike u prostoru počinje sintetizirati. Umjesto modeliranja pojedinog predmeta ili lika, prelazi na njihovo slobodno naznačivanje. Potez kista postaje razigraniji i životniji, boje se u jednakoj mjeri koriste kao i svjetlo. Motivski je sad koncentriran na mrtvu prirodu i krajolik, a ugodaj je na slikama smireniji, utisak topliji.
Ta faza "sintetiziranja forme" bila je još uvijek u tragu tradicionalnih saznanja i predstavljala je tek prijelazni korak prema punom odvajanju od figurativne interpretacije. Ta postupna metamorfoza u svom završnom razdoblju manifestirat će se s nekoliko maštovitih kompozicija u kojima se realnost transformacijama sagledanog oblikuje u sferama imaginarnog. Proces će rezultirati serijom ostvarenja koja bi se uvjetno mogla okarakterizirati kao konglomerat maštovitih oblika. To su predodžbe nadrealnih situacija punih simbolike uobličene spletom razigranih boja. Iako u pojedinim rješenjima asociraju na dekorativne plohe, ipak se u pojedinim pomacima razotkriva i težnja prema prostornosti. Slikar je u taj niz uveo i jedan novi element: optički efekt. Uz svoj likovni jezik, ove slike imaju čvrstu psihološku podlogu.
Dok se u ranijim radovima slikar zadovoljavao konstatacijama viđenog i stvarnog, sada ponire u svijet zapretenih misli i osjećanja. Ti spletovi oblika i boja, ugodni oku, emitiraju i impulse o potrebi poniranja u skrivene poruke. Izražava svoje doživljaje i raspoloženje na ovakav slobodan i nekonvencionalan način, autor postavljenim zagonetkama ne sugerira odgonetke. On dozvoljava, i čak potiče, bujnost asocijacija koje svaki individualizam identificira prema svojoj mjeri. Ovo su zapravo kompozicije kojima slikar vodi dijalog s okolinom.
Na tu fazu "rastakanja forme" koja je dozvoljavala apsolutnu slobodu zamisli i izvedbe, sadržaja i izraza, oslanja se kao logički nastavak "geometrijska faza". Dijeleći površinu slike na plohe, i bojeći ih čistim vrijednostima, Dragutin Orak prilazi novom likovnom razmišljanju. Oslobadajući se sadržajnosti, on postupno uranja u problematiku harmoničnih odnosa ploha i kolorita, te njihove ritmičke koegzistencije. Onaj, u prošloj fazi tek najavljeni, optički efekt, sad doživljava svoju punu životnost. Šare na platnima postaju znakovi stanja i situacija što sazrijevaju u umjetniku i definiraju se kao pečat trenutka u vremenu. Nijansirajući pojedine partije kompozicije raznim suženjima i skraćenjima, probijajući se u imaginarni prostor, autor ostvaruje unutarnju dinamičnost slike.
Među najnovijim slikama Dragutina Oraka pojavljuje se jedna kao naznaka novog odnosa prema viđenom.
Uočeni predio autor fiksira na način da oblike razgraduje kolorističkim naznakama. Ta slobodna vizualna interpretacija puna je dinamičkih gibanja, svježih sklopova boja i luminističkih bljeskova. Pokazatelj je i potvrda činjenice da svako uzbuđenje traži adekvatan izraz, da svaka realistička opservacija ima imaginaran psihološki negativ koji se razvije tek pod sretnim okolnostima lucidnog trenutka. Koristeći se u svom slikarskom radu dvjema tehnikama: ulje na staklu i ulje na platnu, Dragutin Orak iskazao se i kao vrstan i vješt interpretator kista. Umio je svakome postupku pronaći odgovarajuću formulu, pa otuda njegovi radovi i perfekcionizam izvedbe.
Izrastajući na iskustvima Hlebinske škole, a posebno inspiriran djelima Ivana Generalića, Dragutin Orak postao je i jednim od aktera tog likovnog pokreta što je verificirano i uvrštavanjem u knjigu prof. dr. Gamulina "Hlebinska škola", kao i uvrštavanjem u reprezentativnu izložbu "Naiva 73" u Zagrebu.
Ipak, nije se zaustavio na postignutim uspjesima, već je nastavio mukotrpan put istraživanja u svijetu zasićenom likovnim iznašašćima. Vođen znanjem, a podstican emocijama, usmjerava svoj rad prema drugim iskazima.
Odvaja se od reproduciranja realnosti, da bi dosegao spoznaje u dimenzijama duhovnosti. Njegove tendencije prema apstraktnom izrazu razvijaju se u koegzistenciji lirskog i geometrijskog usmjerenja. Viđeno se transformira u doživljeno, a ono opet iskazuje kao rezultat psihološkog proživljavanja. Predodžba pogleda mijenja se u emotivnu spoznaju.
Time se Dragutin
Orak pridružio plejadi slikare koji su "bijegom iz naive" konstituirali osebujne
individualne izraze.
Juraj Baldani
... Samo ovdje,
na marginama zračenja podravskog slikarstva, ima još slikara koji polaze od
jedinstvene podloge, poput DRAGUTINA ORAKA (r. 1937.) u Gornjoj Rijeci. Javio
se 1971., a već 1972., medu ostalim i s ovim "Proljetnim zovom", dakle s tradicionalnom
temom, ali posve nove kromatike, Generalićev koraljni splet granja plamti
na ovoj slici tamnim zelenim i modrim bojama na rumenoj pozadini neba. Ovaj
slikar, po zanimanju učitelj, primjer je prijelaza od amaterizma na "naivni
način" (1969.), i to je kod ovog slikara prijelaz posve prirodan i logičan,
dok je osamljen učiteljevao u svom rodnom selu Gornjoj Rijeci. S tipično hlebinskim
"Listopadom" iz 1971. on je već bio, makar i bez prozirnosti kompozicije,
dostigao zamjernu razinu, da bi već spomenuti "Proljetni zov" evocirao staru
Generalićevu temu Jelenskih svata, ali posve slobodno, s tamnozelenom i modrom
šumom, rumenim nebom i crvenim jelenovima. Zacijelo, bez ikoničke diferencijalne
vrijednosti, opasnost uskog oslona na tradiciju dovodi do mogućnosti da i
ovaj slikar s "podravske periferije" ostane u prosjeku.
No, razlike i kolorističke vrijednosti, izražene uvijek u plošnom karakteru
slike, čini se da već stvaraju još jednu novu podravsku aliteraciju. "Bijeli
jelenovi" iz 1973. nalaze se na tom putu, slikani širokim dahom i bez namjere
da se korijenito odvoje od naslijeđa; i upravo u tome sastoji se , napramu
putu Josipa Generalića i najnovijim eksplozijama Franje Dugine, teoretsko
značenje ovog slučaja."
Prof. dr. Grgo Gamulin I PITTORI NAIFS della Scuola di Hlebine, 1974.
... "Proljetni
zov," iz 1972. godine valja uzeti kao prijelomni događaj u dosadašnjem opusu
Drage Oraka. Na toj se slici ukazuju karakteristični zelenoplavi tonovi unutar
flornih spletova i sočne, no hladno dane krošnje-labirinta. Taj ćemo splet
naći kasnije i na drugim ostvarenjima. Sliku je zapazio dr. Grgo Gamulin i
uvrstio je u svoju knjigu "Hlebinska škola". Ta kompozicija sadrži u sebi
poetizaciju preobraženoga prvotnoga motiva. "Proljetni zov" i nije rezulat
preslika ni opažaja; Orak je već iznad razine skupljenoga iskustva kojega
u početku obilno koristi, i sad već smijemo govoriti o razvoju, o stanovitome
samostalnome tretmanu, o morfološkim pomacima (sag cvijeća i trave), što će
još više doći do izražaja u slici "Veprovi u žiru" (1974.) Unutar kodne sheme
prepoznatljiva utjecaja Hlebinske škole, on unosi morfološku individualnost.
Veprovi su slikani naslagom minucioznih poteza. U "Kravama" iz 1974. (karakteristična
gama krošnje-labirinta, ali i morfološko smirivanje) ne ponavlja smjela suprotstavljanja
iz "Proljetnog zova" i (posebno "Veprova u žiru"). Kao da ćuti da je poljuljao
mjeru dozvoljive osobnosti u razvoju spram tradicije Hlebinske škole. No,
teško je vjerovati da se Orak opet neće otisnuti putovima eksperimenta. Razvoj
se ne može zaustaviti. Unaprijed određeno pravilo danas ne vrijedi, i mi smo
usmjereni pratiti energične intervencije u jedno naslijede koje je pomalo
povijest, a koje je životno po prinovi vlastite mjere, makar i po cijeni da
se djelo potpuno odvoji od nekadašnjeg uzora, kakav trend razaznajemo i u
inih mladih autora hlebinskog ozračja. I ove tri spomenute slike dostaju da
zaključimo kako je Drago Orak prerastao amaterske okvire. Više ne oponaša,
već pridodaje. Tako prestaje razmatranje o amaterizmu, a počinje razmišljanje
o udjelu unutar nasljedovane tradicije. Razvoj sada teče k lapidarnosti, k
znaku, k produ-bljivanju u naivnome predanju i nagnuću. Slika govori o biti
stvari, dočim se Hlebinska škola ukazuje tek kao prepoznata mogućnost od koje
se ide dalje. Orak je prvu sliku na staklu naslikao 1969.(!), da bi ubrzo
dokazao sposobnost osamostaljivanja i osobni prinos jednoj školi. Napokon
- i pokušaj vlastite mjere u parametrima stroge (hlebinske) oblikovanosti.
On unosi senzibilitet svoje prostodušnosti koja ne mari uvijek za pravila
slijepoga pokoravanja spominjanim Hlebinama. Evocira prizor po sjećanju iz
djetinjstva, oplemenjuje sadržaj, slobodno komponira da bi nam priopćio faune
i flore kao imanentni čimbenik čovjekova iskustvenoga pejzaža. Kao datost,
koju valja respektirati, jer i ona ima svoje tajne, svoj skrovit život, svoje
raskošno obilježje, pred čijom pojavnošću Drago Orak ostaje začuden i možda
joj pridaje sudbonosno značenje."
JOSIP ŠKUNCA iz predgovora katalogu izložbe 1975. godine u Križevcima
... U Križevcima
sam se 1952. godine uključio u likovnu sekciju pod vodstvom V. Puževskog.
Bila je tu grupa ljudi, onda dječaka, koji su danas značajna imena hrvatske
umjetnosti. Zajedno su stasali Josip Turković, Joža Generalić, Dragutin Orak
i drugi. Bilo je to vrijeme kada su nam iz Zagreba dolazili pjesnici Marino
Zurl, Milivoj Slaviček, Joja Ricov, Josip Pupačić, kritičar Josip Depolo,
i to je bila radionica gdje je žrvanj misli mljeo svakog od nas ponaosob."
Iz intervjua s Ivom Friščićem, Bjelovarski zbornik '91., Gradski muzej Bjelovar,
1991.