Izabranih
deset slika iz slikarskog opusa što traje već gotovo pola stoljeća izazov je
koji uključuje zadovoljstvo, ali i sumnje u objektivnu konstataciju. Ipak, i
jedna subjektivna prosudba bit će poticaj u stvaranju lepeze različitih mišljenja,
što opet vodi prihvatljivim rezultatima. Počeci vezani za hlebinski slikarski
krug i njihova doajena Ivana Generalića, bili su iskušenje, ali i pravi uzor.
Prihvaćajući ikonografiju idealiziranog krajolika, kao i idilične žanr-scene
iz seoskog života, Dragutin Orak savladava perfekciju izvedbe, da bi istovremeno
svoj individualni doprinos iskazao izuzetno toplim ugođajima. Nakon godina rada
u maniri naive, slikar sklon istraživanjima, upušta se u postupne otklone koji
realističke vizure transformira u zamišljene predodžbe. Taj proces prati i sve
veće zanimanje za događanja unutar slike, njihovu duhovnu dimenziju. Bio je
to put koji je nekom logikom postupnog kontinuiteta odveo slikara u sfere apstrakcije,
i to njezine lirske varijante. Te su kompozicije maštovite s ponešto simboličkim
znakovljem i nadrealističkim "vokabularom", kojima se u dominantnoj mjeri pridružuje
i potreba za likovno-psihološkim analizama. Drugi korak proboja u imaginaciju
odvodi ga prema geometrizmu koji na principima optičkih efekata i iskustva op-arta
gradi u tragu svog prijatelja Ive Friščića, (izuzetne pojave hrvatskoga slikarstva).
Težnja za traganjem odvela je Dragutina Oraka iz autohtonih okruženja prema
univerzalnim rješenjima nizom pomaka u kojima je nastojao da svom pluralizmu
udari i vlastiti pečat.