Križevački Vas Ogranak Matice hrvatske dočekuje biranim tekstovima iz hrvat-ske književne baštine sabranim u knjizi pod naslovom Križevačka književna slava. U tim se tekstovima zrcali prebogata povijest i sveukupni život Križevaca kroz stoljeća, a posebno se ističu ličnosti koje su stvorile velika djela u hrvatskoj književnosti i kulturi.

Izbor započinje pjesmom Ivana Zakmardija Dijankovečkog, Križevčanina, prabilježnika hrvatskoga kraljevstva, pjesmom koja je napisana na Škrinji privilegija. Ivan Zakmardi imao je jasnu svijest o veličini domovine i još jasniju o veličini djela koje treba za nju poduzeti. Svojoj domovini kao jedan od najodgovornijih državnika podario je škrinju za čuvanje najdragocjenijih spisa, Škrinju privilegija, a na latinskom jeziku napisao je pjesmu s programskim sadržajem o hrvatskom državnom pravu. U završnim stihovima svoje pjesme Zakmardi spominje tri rijeke - Kupu, Savu i Dravu, rijeke koje je očajničkom obranom i golemim žrtvama Hrvatska uspjela očuvati. Čitajući stihove o tim rijekama i razmišljajući o tome kako je sredinom XVII. stoljeća izgledala Hrvatska te kako je koncem toga istog stoljeća, usprkos tragičnim gubicima i uništenju Zrinskih i Frankopana, ipak uspjela doći na Dunav, povezujemo tu pjesmu s hrvatskom himnom Antuna Mihanovića, u kojoj su također hrvatske rijeke ures hrvatske domovine.

Za Petra Bošnjaka, kalničkog plemića, ne nađosmo za sada ništa više osim fragmenata iz njegove oporuke. No oni su toliko važni da s pravom zaslužuju mjesto u ovoj čitanci. Petar Bošnjak oporučno je ostavio novac za ustanovljenje tiskare u Zagrebu. Franjo Fancev stavlja stoga njegovo ime uz imena najslavnijih hrvatskih tiskara i čini to s pravom jer će iz zagrebačke tiskare izaći djela značajna za cijelu Hrvatsku, djela u kojima je veliki Vitezović navijestio hrvatski preporod.

U Jambrešić-Sušnikovu rječniku Križevci su dobili odlično mjesto. Tekst o Križevcima čitamo s posebnim užitkom. Mučenik Marko Krizin u njemu je bio zapisan da bi se sačuvala svijest o veličini njegove žrtve, a ta svijest i vjernička proslavljanja omogućila su da hrvatski narod u naše dane dobije još jednoga kanoniziranog sveca, Marka Krizina - Križevčanina.

Pavlin Nikola Benger napisao je mnoge povijesne knjige, a za Križevce je najvažnija njegova knjiga Regina Martyrum tiskana u Čenstohovi. To je, kako kaže Đurđica Cvitanović, naša prva umjetnička topografija.

Križevci su poseban grad jer su u svojoj povijesti imali gornji i donji grad. Veoma je značajan dan kad su ta dva grada nakon dugih i upornih nastojanja sjedinjena, o čemu je iscrpne podatke zapisao u svojim Anuama Krčelić. No zapisao ih je i u svojoj Kronici na hrvatskom jeziku, Kronici koja je dodatak (pridavek) Vitezovićevoj Kronici, pa je to maleni ali krasan primjer hrvatske kajkavske proze. Hrvatsku kajkavsku prozu donosimo objavljujući i Žigrovićev Razgovor med jednem varofčanom i jednem seljanom (1848. u Križevcima).

Iz odlične hrestomatije Hrvatski latinisti (1970) koju su uredili Veljko Gortan i Vladimir Vratović, pamtimo pisma Adama Alojzija Baričevića. Jedno od tih pisama napisano je Franji Koritiću u Križevce. S radošću smo ga ponovno objavili 1995., a pripremajući ovu zbirku ono nas je uputilo u potragu za Koritićevom ostavštinom. Baričević, naime, hvali i hrabri Koritića koji Vergilija i Sveto pismo prevodi na hrvatski. Nismo našli te prijevode, no veoma susretljiva profesorica Olga Perić pronašla je i prevela nekoliko Baričevićevih i Bubanovićevih pisama te prevela i protumačila makaronsku pjesmu Martina Sabolovića, napisanu Križevčanima. Koritićeve rukopise potražili samo u trezoru Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Nisu to očekivani Koritićevi prijevodi, no ipak su radosno iznenađenje. U Koritićevoj rukopisnoj ostavštini nalazi se i prijepis pjesme Tita Brezovačkog Trium sororum... nastale u Križevcima 1790. u iznimno dramatično vrijeme, posebno teško za hrvatski jezik. Križevci su očito bili dorasli teškoj zadaći obrani prava Kraljevine, pa kad su posustali velikaši i biskupi, progovorio je na genijalan način Tituš Brezovački u ovome gradu, u gradu slavnih i dramatičnih sabora, biranom latinštinom i jasno artikuliranom rodoljubnom notom koja se čula po cijeloj Kraljevini. Čula se do Budima i do Požuna.

Iz pjesama i ulomaka korespondencije možemo zaključiti da je kulturni život u Križevcima bujao. Odnjegovani stil ulomaka korespondencije Bubanovića i Baričevića govori o gradu u kojemu se živjelo s knjigama i o visokoj razini govorničke i epistolarne komunikacije. 1800. u Križevcima je umro hrvatski književnik Antun Ivanošić. Vjerojatno se i on družio i dopisivao s tim predpreporodnim krugom. No o tome nema nikakvih tragova.

Županijske skupštine u Križevcima bile su veoma značajne za politički život Hrvatske. Posebno je važno da su vrhovni župani svoje govore objavljivali tiskom na latinskom i na hrvatskom jeziku. To je uvelike olakšalo borbu za uvođenje hrvatskoga jezika kao službenoga i diplomatičkog jezika. Zato s razlogom objavljujemo ulomke hrvatskih tekstova iz govora Ljudevita Bedekovića Komorskog i Nikole Zdenčaja Zahromićgradskog.

Kulturni i društveni život postajao je sve intenzivniji, o čemu svjedoče pisma u Danici ilirskoj i drugim časopisima i novinama sredinom XIX. stoljeća. U Križevcima su davane diletantske predstave na hrvatskom jeziku koje su odluč-no pridonosile potvrđivanju hrvatskoga nacionalnoga identiteta. Mirko Bogović opisao je također i izvođenje Matijaša grabancijaša dijaka u Križevcima, što svjedoči o kazališnom životu i potvrđuje istinsko naše podrijetlo hrvatskoga preporoda. U to vrijeme još je bila veoma živa tradicija hrvatske pučke pjesme i usmene književnosti. Kvirin Vidačić u svojim Topografično poviestnim crtama opisuje pučko pjevanje i igranje kola svake godine pod drugom lipom. Križevci su bili prožeti pjesmom. Ne samo da su pjevane pjesme u čast Lada pod lipama nego su pjesmom odzvanjali vinogradi i klijeti u vrijeme berbe. Nezaboravne opise ladanjske Hrvatske, gdje seljaci pjevaju na svršetku žetve i u berbi, ostavili su mnogi hrvatski pisci.

Među najveće ličnosti hrvatskog narodnog preporoda idu i Albert Ognjan Štriga i Sidonija Erdödy Rubido. I opet osjećaj da treba odgovoriti na najveće zadaće i izazove. Oni su sve učinili da bi podržali Vatroslava Lisinskog i da bi zajedno s njim i s drugim hrvatskim skladateljima preporodili hrvatsku umjetničku glazbu. Sve su učinili da bi Hrvati dobili operu. U ovoj knjizi objavljujemo Sidoniju Erdödy Rubido u najodličnijem društvu, u ulomku skice Vlaha Bukovca za svečani zastor u Hrvatskome narodnom kazalištu. U tome društvu je i Antun Nemčić i njegov pobratim Mirko Bogović, koji je s toliko topline opisao Križevce uoči i na dan županijske restauracije. No nisu svi Križevčani tu u najbližem društvu hrvatske primadone. Vukotinović je malo dalje zaostao sa svojim drugom Rakovcem u povorci koja, predvođena Gajom, prilazi k Ivanu Gunduliću. Pravedno je da ih je toliko iz Križevaca na toj slavnoj slici. U stvarnosti bilo ih je uistinu mnoštvo.

Antun Nemčić napisao je Putositnice i po njima stekao veliko književno ime. U njima piše da je na moru, u tuđini spjevao pjesmu Domovini. Ta je pjesma uglazbljena i proširila se diljem Hrvatske. Ona je također sretna prethodnica i najava hrvatske himne. Tiskana je bezbroj puta, a nezaobilazna je u svim hrvat-skim pjesmaricama. Također veoma je rado bila pjevana i pjesma Puna srca, pune čaše Aleksandra Zdenčaja. Njezinu autoru ne znamo točne godine rođenja i smrti. I on je sa svojom pjesmom pridonio slavi Križevaca. Šenoa i Đalski citiraju tu pjesmu kad opisuju zanosna slavlja, gozbe i zdravice u preporodno doba.

Križevci su poradi svojih sabora i stare tradicije privlačili mnoge pisce i umjetnike. No privlačio ih je na poseban način i Kalnik.
Kalnik, posljednji trag Alpa sa svojim skladom gore, stijena, šuma i livada, ali nadasve Kalnik-grad sa svojom burnom poviješću i tragovima krvavih borbi. Kalnik i slavno plemstvo. Kalnik i Šenoini Šljivari. Kalnik su opisali i opjevali mnogi putopisci i pjesnici. Postoje sjajni tekstovi Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Ljudevita Vukotinovića, Dragutina Hirca, Otona Kučere... Križevce i Kalnik prekrasno je opisao Matoš. Čitajući Häuslera i Gundruma Oriovčanina gotovo da možemo rekonstruirati njihove razgovore. Veoma iscrpne podatke o povjesnici i starinama Križevaca i okolice dao je Milan Bubanović (potpisivao se Milan Dimitrev). Vrlo mlad bio je izvrsno obrazovan, a bio je i dovoljno sazrio da odgovori na zadaću stvaranja golemoga kulturnog programa za cijelu Hrvatsku, programa što ga je dalekosežno zasnovao i neumorno provodio Ivan Kukuljević Sakcinski.

Franjo Rački pisao je o križevačkoj crkvi Svetog Križa, crkvi koja je uvijek nezaobilazna za svakog pisca i putnika. O toj crkvi napisane su mnoge i mnoge stranice. Svaki pisac daje joj poseban biljeg pišući o njoj iz svoga književnog iskustva. Sudbina crkve Svetog Križa, koja je proživjela tolike drame i bila na rubu potpune propasti, svjedoči o tome da su svi ti brojni književni i umjetnički hodočasnici, pišući o tom divnom spomeniku starine, uspjeli pokrenuti hrvat-sku kulturnu javnost da sve poduzme kako bi se ta baština sačuvala i istražila. Franjo Rački piše također i o križevačkom arhivu, ističući njegovo značenje ne samo za povijest grada nego i za kulturu i život naroda. Arhiv križevački nije imao sreću da bude do danas sačuvan. Nestao je, točnije rečeno uništen je 1945. Fran Gundrum Oriovčanin svjedoči nam također da su i mnogi pečati s plemićkih listina seoskih kalničkih plemića nestali. Tim voštanim pečatima prelje su u njegovo doba voštile predivo. Mnoge stranice Križevačke književne slave ne svjedoče samo o veličini povijesti nego i o teškoj bijedi naših kulturnih, socijalnih i političkih prilika. One su protest protiv takvih prilika i dokaz su da narod ne može živjeti od romantičnih mitova, nego da živi od onog dobra koje nastaje radom, nadasve promišljenim radom.

Križevci su rodili Franju Markovića, velikana hrvatske kulture, koji je naročito svojim djelom Dom i svijet opjevao Križevce i domovinu. Svojim književničkim i uredničkim radom pokazao je da je poslušao molbu svoga prijatelja Augusta Šenoe. Nakon smrti mnogih odličnih protagonista hrvatskoga narodnog preporoda i neposredno nakon smrti Ivana Dežmana Šenoa u svom pismu Markoviću opisuje svu dramatičnost hrvatske kulture i zaklinje Markovića da odvoji koliko više može od svoga vremena i da ga podari hrvatskoj knjizi.

U Križevcima su zasnovana i održavala se brojna književna pobratimstva i prijateljstva. Nije ih sva moguće niti iščitati, no ipak iz tih tekstova otkrivamo ta prijateljstva i tu povezanost. Povezanost Matoša i Hauslera, Nehajeva i Strohala, Frana Gundruma Oriovčanina, Kučere i tolikih drugih. Iznimno značajan i velik čovjek bio je Milan Grlović koji je neobično mnogo učinio za hrvatsko novinarstvo. Poznajemo njegov programatski tekst o potrebi osnivanja hrvatskoga novinarskog društva, objavljen u njegovu listu "Hrvatski svjetozor", prvom informativnom listu u Hrvatskoj. Milan Grlović ostvario je uz mnoge napore i jedno iznimno važno djelo za hrvatsku leksikografiju i za hrvatsku kulturu u cjelini. To je Album zaslužnih Hrvata XIX. stoljeća. U njemu je sabrao dragocjene podatke. Kako je to učinio možemo vidjeti čitajući životopise Nikole Zdenčaja i Alberta Ognjana Štrige.

Tekstovi Ante Neimarevića i Dragutina Strohala o kulturnim i društvenim prilikama u gradu hrvatskih državnih sabora, gradu Križevačkih štatuta, gradu čuvenoga gospodarskog učilišta, posebno su značajni.

U Križevcima je od sredine prošlog stoljeća djelovala tiskara Gustava Neuberga. Ta je tiskara mnogo pridonijela kulturi knjige i knjižarstva, a značajna je u povijesti hrvatskoga tiskarstva. Knjige i pozivnice nalazile su put do mnogih čitatelja i bitno su pridonijele oblikovanju književnog i estetskog ukusa ovoga grada. Posebno su Križevce proslavile rado čitane pjesmarice, a iznad svega Križevački štatuti. Sabrao ih je i sastavio Zvonimir Pužar krijući se kasnije pod pseudonimom Pajdaš Zvonko. Križevački su štatuti više puta objavljivani a 1994. godine njihovo je ponovno objavljivanje bilo sretan povod da se u istim koricama, a u tek utemeljnoj knjižnici Ogranka Matice hrvatske Križevci nazvanoj Škrinja, objavi i izbor iz hrvatske književnosti: Gozbe i zdravice u hrvatskoj književnosti od Marulića do Kaleba i Tadijanovića.

Odabrane stranice iz knjige Bosonogi general Zvonimira Baloga otkrivaju nam Križevce iz potpuno druge perspektive. To je grad viđen očima seoskog dječaka i izrečen iskustvom dramatičnog sudara seoskog i gradskog svijeta, koji su toliko blizu a opet toliko daleko.

Matica hrvatska ukorijenjena je u Križevcima od samoga svoga osnutka (kad je osnovana kao Matica ilirska). Matica je hrvatska u Križevcima imala brojne članove, a između dva rata u Križevcima su priređivani Dani hrvatske knjige. Šezdesetih godina osnovan je Pododbor Matice hrvatske, koji je započeo svoju djelatnost objavljivanjem Križevačkog zbornika. 1990. obnovljen je Ogranak Matice hrvatske. Ogranak je obnovio i izdavalačku djelatnost otkri-vajući identitet svoga grada i razvijajući ga na najbolji način. Jedna je knjiga posebna: Križevci grad svetoga Marka Krizina - Križevčanina, darovana je Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. 2. srpnja 1995. u Košicama.

Knjižnica grkokatoličke biskupije u Križevcima iznimno je veliko kulturno blago ovoga grada. U njega smo tek zavirili objavljujući kalendar s najljepšim stranicama iz raznih knjiga. Tom je prilikom Željko Vegh prepoznao inkunabulu: Kasianu.r, Ustanove monaške... Inkunabula Pomerium, Sermonum de tempore, tiskana 1489. Sve dvojbe o njezinoj starosti riješio je dr. Josip Bratulić. Njezine stranice, a naročito onu sa starim, rukom dopisanim tekstom Očenaša na hrvatskom jeziku donosimo kao poseban ures i kao poticaj na još temeljitije istraživanje i otkrivanje naše kulturne baštine.

Veliku pomoć pri sastavljanju ove knjige svojim su dragocjenim savjetima pružili Jelena Borošak-Marijanović i dr. Mate Križman. Predsjednica Matice hrvatske Križevci, Renata Husinec poduzela je sve da u iznimno teškim gospodarskim prilikama u veoma kratkom roku Križevci dobiju vrijednu knjigu. Križevci su grad koji je u svojoj prošlosti bio dovoljno velik i za najsmionije kulturne projekte. Nadamo se da će susret mladih potaknuti sve one smione graditelje koje očekuje hrvatski prostor od Dragonje do Dunava i od Mure do Visa, Lastova i do Prevlake. Tim graditeljima podarujemo ono najbolje što smo uspjeli prikupiti i pokazati u malo vremena, ali s puno susretljivosti u hrvatskim kulturnim ustanovama: u knjižnicama i u arhivima, u muzejima i u tiskari u kojoj se nastavlja duga tradicija zagrebačkog tiskarstva, kojoj na početku stoji uz Pavla Rittera Vitezovića i jedan Križevčanin, Petar Bošnjak.