MARTINJE (1)

Sveti Martin, biskup (316/317-397 g.)

Otac toga popularnog sveca bio je časnik rimske vojske, pa je potkraj svoje karijere dosegao visoki čin tribuna. Kad mu se rodio sin, nazvao ga je Martinom, što je umanjenica od imena Mars, koji je bio rimski bog rata. Otac je tako nazvao sina da počasti vlastito vojničko zvanje, a ujedno naznači budućnost djeteta. Nije tada ni mogao zamišljati da će mu sina Martina pamtiti povijest, ali ne kao vojskovođu okićena ratnim uspjesima, već po jednom skromnom i duboko ljudskom činu dobrote i nesebične ljubavi, koji će postati simbol djelotvorne pomoći siromašnom čovjeku. Epizoda koju bilježi povijest, a koju je legenda okitila nekim živopisnim detaljima, dobro je poznata:

Kad je imao nešto više od petnaest godina, Martin je na konju, u gordoj vojničkoj opremi, na kojoj se posebno isticao veliki crveni ogrtač, jahao dok je studeni vjetar najavljivao dolazak zime. Iznenada, uz rub ceste, pojavi se neki stari siromah, sav promrzao, u poderanim krpama koje je navukao da zaštiti tijelo od studeni. Taj je prizor toliko uzbudio mladog konjanika da je stao neodlučan pred starcem koji je tresući se pružio ruku za pomoć. Martin se dosjetio: mačem je presjekao polovicu svoga crvenog plašta i njime zaogrnuo promrzlog starca. Te noći je Martin blaženo usnuo, a u snu mu se javio Isus, kojega pravo još nije ni poznavao, te mu zahvalio što ga je zaogrnuo polovicom svog ogrtača. "Martin još katekumen pokrio me ovim plaštem!"

Legenda još dodaje da je ta gesta dobrote popratilo naglo zatopljenje vremena, kao da se i nebo smilovalo siromašnim ljudima koji su cvokotali od studeni, pa na spomen toga i danas u mnogim krajevima toplije dane pred početak zime zovu "Martinje ljeto".

Povijesni podaci kažu da je Martin rođen negdje u panonskim ravnima oko 316. godine. Kao rodno mjesto spominje se Sabaria, današnji Szombathely u Mađarskoj. U to doba bili su prestali progoni kršćana, Crkva je napustila katakombe, a car Konstantin Veliki je svojim glasovitim Milanskim ediktom zajamčio kršćanima slobodu i ravnopravnost, čak im je dao i neke povlastice. Martinov otac je bio vojni zapovjednik, pa je kao takav često premještan, a s njim je i Martin dosta putovao, veselo doživljavajući promjene koje omogućuje takav način selidbenog života. Dio djetinjstva proveo je u talijanskom gradu Paviji, skromnom mjestu bogate kulturne tradicije. Tu je mladić primio nešto od humanističkog obrazovanja. U Paviji je Martin došao u vezu s kršćanima koji su ga zanosili i oduševljavali svojom djelotvornom ljubavlju i revnim životom. Roditelji su bili stari pogani, štovatelji rimskih bogova pa su sina odvraćali od ove, kako su govorili, istočnjačke sekte, čudne i zarazne religije koja se sve više širila Rimskim carstvom. Unatoč tome, Martin je uspio da bude uvršten u pripravnike za krštenje. Kasnije će Martin izjaviti da je kao desetogodišnjak postao katekumen. I

stodobno, po izričitoj očevoj naredbi, započeo je vojničku karijeru. U francuskom gradu Amiensu uvježbavao je vojničke vještine. U to razdoblje valja smjestiti i spomenutu epizodu s plaštem i siromahom, koja je proslavila Martina širom kršćanskog svijeta. U Amiensu je 339. godine, na Uskrs, primio krštenje i postao član kršćanske zajednice. Unatoč tome, morao je sudjelovati u vojnim operacijama cara Konstanca na Rajni, ali je nakon dvije godine vojnikovanja zatražio da ga otpuste iz vojske.

Oslobođen od ratničkih obveza, Martin je proveo određeno vrijeme u rodnoj Panoniji, gdje je posjetio stare roditelje. S velikom radošću uspio je nagovoriti majku da prihvati kršćanstvo, ali nije imao uspjeha kod oca, koji je ustrajao u svom poganskom uvjerenju. Nakon toga se Martin vraća u Italiju i na jednom ligurskom otočiću, zvanom Gallinaria, započeo je povučen, samotnički život. S jednim svećenikom osnovao je malu monašku zajednicu, koja se može nazvati i prvim redovničkim samostanom na Zapadu.

U francuskom gradu Poitiersu upoznao je i zavolio svetog biskupa Hilarija, koji ga je zaredio za svećenika i ponudio mu boravište u mjestu Liguge, koje je Martin opet pretvorio u samostan, kaneći ostatak života ovdje provesti u samoći, pokori i molitvi. Ali, 371. sveti biskup Hilarije umire u Toursu, pa izbor za njegova nasljednika pade upravo na Martina. Tako je ovaj čovjek, vojnik na silu, redovnik po izboru, postao biskup po dužnosti.

Bio je, kažu, vrstan duhovni pastir, postavši velikim širiteljem kršćanstva. Za Crkvu je pridobio mnoga galska plemena, pomirio je brojne arijevske heretike, odupro se građanskim vlastima koje su već tada počele zadirati na crkveno područje.

Martin je, za ono doba, kao biskup, uveo velike novosti. Za razliku od većine biskupa, koji su boravili i djelovali po gradovima i većim mjestima, Martin svoju biskupsku brigu posvećuje selu i seljacima. Dobro je znao velike duhovne potrebe siromašnih kolona i bijednih kmetova, za koje se malo tko brinuo. Velika ideja njegova života bila je evangelizacija sela. A da bi to mogao ostvariti, trebao je dobro pripremljene svećenike. U Marmoutieru, nedaleko od Toursa, otvorio je neku vrst centra za odgoj budućih svećenika, koji bismo mogli nazvati prvim sjemeništem u Galiji, pa i u Europi.

Posebnu je važnost polagao na zajednički život, pa je želio da i njegovi svećenici žive što je više moguće povezano, u zajednici, slično monasima, kojima je Martin ostavio svoju prvu ljubav. Osim toga, sveti je biskup znao da bez dolične naobrazbe nema uspjeha, pa je od svećenika tražio da vole pisanu riječ, posebno Sveto pismo. Zahtijevao je od njih da čitaju crkvene oce i tumače Božje riječi. Martina su posebno voljeli siromašni i odbačeni ljudi, kojima je uvijek ostao blizak. Nešto manje su ga voljeli bogati ljudi, koje je stalno opominjao i pozivao na pravdu, poštenje i solidarnost. Zbog toga je Martin doživio mnoga poniženja i vrijeđanja, čak su ga i klevetali. Ljudi su svetog biskupa cijenili i voljeli zbog neumorne aktivnosti, neutažive revnosti i nesebičnog života. Još za života smatrali su ga najvećim francuskim biskupom. Umro je 8. studenoga 397. godine, kad je bio u posjetu jednom selu. Njegov sprovod, tri dana kasnije, bila je prava apoteoza odanosti i poštovanja. U povorci je stupao bezbrojan puk, nebrojeni seljaci i siromasi pokazali su da znaju tko im je prijatelj, a pokojnikovo tijelo ispratilo je i oko dvije tisuće redovnika i redovnica.

Blagdan Sv. Martina je 11. studenoga, tri dana nakon njegove smrti. Pučko veselje dugo je pratilo taj blagdan na Zapadu, pa i u mnogim našim krajevima. Toga dana se pilo mlado vino. U Italiji i danas živi poslovica: "II nuovo vino si beve a San Martino! ("Mlado vino pije se na Svetog Martina!"). I tako je nastao običaj da se u nekim vinorodnim krajevima za dan Sv. Martina "krsti" mlado vino. Istog dana u mnogim je mjestima bio sajamski dan, prigoda za sklapanje velikih poslova i potpisivanje ugovora. Tada je u nekim krajevima počinjala sudska djelatnost, škole, parlamentarni život. Ponegdje su se o Sv. Martina održavali općinski izbori.

Ubrzo nakon smrti Martina su za zaštitnika uzeli mnogi ljudi i udruženja: vojnici, vitezovi, putnici, gostioničari, hotelijeri, a posebno vinogradari i svi oni koji se brinu oko berbe i proizvodnje vinske kapljice.

Dugo vremena na Zapadu je Sv. Martin bio najpopularniji svetac. U pojedinim krajevima on je to ostao i danas. A njegova gesta nesebične ljubavi, kad još nije ni bio punopravni kršćanin, pretvorio je u pučkoj mašti lik revnog biskupa u vječno mladog konjanika, koji mačem sječe svoj plašt u dva dijela, da bi pokrivanjem promrzlog namjernika ublažio djelovanje zime koja je već počela gristi.